DOBRODOŠLI NA INTERNET PREZENTACIJU KNJIŽEVNIKA MOMIRA KRSMANOVIĆA

              NASLOVNA      BIOGRAFIJA    KNJIGE       GALERIJA SLIKA    REFERENCE      KONTAKT       RAZNO

Momir Krsmanović, pisac romana koji su javnosti otkrili istinu o četničkom pokretu 

Prizori pokolja srpske nejači u istočnoj Bosni su ga natjerali da uzme pero i progovori istinom o jednom nevremenu. Počeo je da skida veo koji je prijetio da sahrani istinu.

 Kao devetogodišnjak, 1941. godine, u Klisuri podno Sjemeća, doživio je ustaški pokolj nad srpskim zbjegovima. Nejač se našla u okruženju. Iz tri pravca - Medjedje, Višegrada i Rogatice, Pavelić evi bojovnici su sijali smrt. Ni psi u srpskim selima oko Rogatice i Višegrada nisu bili poštedjeni. Dječak je, pod zaštitom Svevišnjeg, izbjegao ustašku kamu. Jauci majke sa rasporenom utrobom, njen samrtni ropac i pogled koji ga je molio da nadje put izbavljenja iz pakla, i danas ga budi u Beogradu, gdje se skrasio nakon brojnih ratnih i poratnih posrtanja. Taj prizor ga je natjerao da uzme pero i istinom progovori o jednom nevremenu, o dogadjajima u istočnoj Bosni, zvjerstvima ustaša, ubijanju srpskih mladića nakon ratnog smiraja, lažnom sjaju bratstva i jedinstva, pokušaju "pobjednika" da pripadnike četničkog pokreta predstave kao one koji su punili Koritsku jamu, Golubnjaču i zidali Jasenovac. Bio je kriv što je razotkrio laži, skinuo veo koji je prijetio da sahrani istinu o zlu ENDEHAZIJE. Sreo sam Momira Krsmanovića, ovih dana, na romanijskim drumovima. Putuje starim fordom "Fiesta" i dobrim provjerenim megnetofonom "Elta", bilježi sjećanja preživjelih sudionika Drugog svjetskog rata i onih koji prodjoše najnoviju ratnu golgotu u "tamnom vilajetu". Tih, nenametljiv, pomalo s nevjericom prima moju želju da se oglasi po prvi put za naše novine. Bila je hrabrost, gospodine Krsmanoviću, i osamdesetih godina prošlog vijeka pisati o četničkom pokretu. Vaš prvi roman "Teče krvava Drina" uzburkao je javnost, posebno u tadašnjoj BiH? - Roman "Teče krvava Drina" izašao je iz štampe 1983. godine, kada su još uvijek važila "pravila" bratstva i jedinstva, pa je razumljivo što su se duhovi uznemirili u Bosni. To je istina o zločinima nad Srbima u istočnoj Bosni u Drugom svjetskom ratu, a istina uvijek boli one koji su počinili grijeh. Materijal sam skupljao punih deset godina. Govorili su mi stradalnici, akteri tih teških vremena. Sve je pokriveno činjenicama, izašlo iz usta onih koji su prošli ratni pakao. Imena su autentična, nema skrivanja iza pseudonima i izmišljanja, bilo da se radi o Srbima, muslimanima i Hrvatima. To se tako desilo, pa koliko god to ne odgovaralo "krojačima" bratstva i jedinstva. Teško je bilo u to vrijeme pronaći izdavačku kuću da štampa pomenuti roman? - Bilo je, zaista, velikih problema da štampam roman. Urednici izdavačkih kuća su, zbog straha od represalija tadaš nje vlasti, to odbijali. Nisam imao ni dovoljno novca. Radio sam u transportnom preduzeć u "Bora Kečić" u Železniku. Zahvaljujući mom direktoru, obratio sam se pismom radnicima da mi pomognu. NJih devet stotina je od plate odvojilo za štampanje mog prvog romana. Najhrabriji su bili u Štampariji gluvonijemih, primili mi rukopis i tri hiljade primjeraka našlo se medju čitaocima. Glas čitalački stigao je do direktora poznate izdavačke kuće "Narodna knjiga", koji mi je ponudio štampanje drugog izdanja. To je uradjeno i pet hiljada primjeraka prosto je planulo. Za tri mjeseca nije se mogla knjiga pronaći u knjižarama. Nakon toga, stižu nevolje, pokuš aji da se zabrani štampanje novih izdanja? - Knjiga je, naravno, prešla prepreku koja se zove Drina i stigla u BiH. Uslijedilo je oštro pismo javnog tužioca SR BiH Javnom tužilaštvu Srbije. Bio je to, kako je rečeno u pismu, "atak na bratstvo i jedinstvo". Tražili su da se prodaja i dalje štampanje romana zabrani. Ratko Jovičić, moj zemljak, koji se silno ljutio na pisanje Vojislava Lubarde, našao se uvrijedjen, iako ga nigdje nisam pomenuo. Tri mjeseca trajao je postupak, halabuka, osuda. Formirana je i komisija koja će "slučaj Krsmanović" ispitati do detalja, na čijem je čelu, sjećam se, bila žena. Kada su prikupljeni "nalazi" zovu me iz Komisije i saopštavaju: "Ako vam zabranjuju prodaju romana u Bosni, vi to tamo nemojte ni činiti. Dajemo vam saglasnost za prodaju i štampanje u Srbiji". Još me ona žena - predsjednik zamoli da joj roman poklonim sa posvetom. To mi je pričinilo nevidjenu radost. Silno su se na napisano u romanu "Teče krvava Drina" naljutili pripadnici Dvadesete romanijske narodno-oslobodilačke udarne brigade? - Razgovarao sam sa Mitrom Minićem, narodnim herojem. Teško mu je palo kada sam rekao: "Da nije bilo četnika, ustaše iz Sarajeva, Olova i Vlasenice bi u periodu 1942. i 1944. godine poklale i poubijale sve Srbe u sarajevskoromanijskom i drinskom području". Heroj nije mogao da sakrije bijes i nakon moje konstatacije da na pomenutom prostoru nije bilo partizana u pomenutom vremenu. Prisustvovao sam sastanku u Beogradu, na kome su bivši partizanski ratnici, tada uticajni ljudi, trebali da osude moj roman. Pokojni Gojko Vukašinović, moj Rogatičanin, pripremio je izvještaj sekcije Dvadesete romanijske. Medjutim, javila se za riječ umna glava, pukovnik, kome sam ime zaboravio, i prozborio je ovako: "Drugovi, Staljin je trebao zbog "Tihog Dona" razapeti Šolohova, ali to nije učinio. U Krsmanovićevom romanu ima jedan lik koji podsjeća na Šolohovljevog Grigorija (aluzija na sjemećkog četničkog komandanta Neškovića). Ukoliko izreknemo osudu romana, tim činom ćemo uticati pozitivno na popularnost, knjiga će se više tražiti i čitati. Bolje da ćutimo i pustimo ovu priču kraju". Rasprava je stala. Hajka na mene počela je da jenjava. Moram napomenuti i jedan apsurd. U mojoj Rogatici takodje su formirali komisiju, čiji je zadatak bio osuda romana. U njenom sastavu bilo je sedam muslimana i dva Srbina. Roman "Teče krvava Drina" prešao je Drinu, halapljivo se tražio na bosanskim prostorima. Vi ste bili meta i brutalnijih napada od onih koje ste pomenuli? - Izdvajam 1984. godinu i neprijatan dogadjaj na Sokocu. Na ulici me sreo jedan od onih kojima je sve bilo dozvoljeno u ime partije i ratnih zasluga. Kaže: "Majku ti četničku, hoćeš li sada da te ubijem!?" Ja, pomalo zatečen, mahinalno, po inerciji, mašim se za džep. Naravno, nisam imao oružja. Velim: "Imam i ja ono što i ti!" On stiša emocije i ratni trofej vrati u futrolu. Telefonom su mi prijetili, najavljivali moju smrt i pogibiju moje porodice. Moram priznati, Srbi su me najviše napadali. I muslimani su čitali moje knjige, ali su, svjesni svojih grijehova, ćutali. Od bahatosti pojedinih moćnika, branile su me i recenzije poznatih poslenika pisane riječi - pokojnog Bogdana Šeklera, Radomira Smiljanića, Miodraga Šijakovića, Petra Kačavende, Milenka Vesnića. To je mnoge obeshrabrilo, jer nije se bilo lako upustiti u avanturu, suprotstaviti se mišljenju ljudi koji su dobro poznavali vrijeme o kojem sam pisao. U prilog prethodnoj tvrdnji izdvajam telefonski razgovor sa Žikom Gavrilovićem, pukovnikom iz Višegrada: "Ja sam ovlašćen da pišem o Višegradu, p.... ti materina!" Da ti nije recenzent Radomir Smiljanić, ja bih tebi sudio". Grmio je Žika, razočaran što nije imao hrabrosti pobiti ono što je o mom pisanju rekao Smiljanić. Takva je bila osionost nedodirljivih, onih koji su mislili da će vrijeme laži trajati vječno. Dogadjaji iz Drugog svjetskog rata nisu mogli stati u vaš roman - prvenac. Vaše istraživanje ratne nesreće se nastavlja? - U 1992. godini, na početku novog srpskog stradanja, iz štampe izlazi prvi dio trilogije pod imenom "Krvave ruke islama". Knjiga je štampana u tri hiljade primjeraka i razgrabljena. Kod Goražda su je nalazili u rovovima. Srpski vojnici su je držali kao amajliju. Prevedena je na engleski jezik. To djelo sam napisao u tišini svetog hrama "Velika Remeta" na Fruškoj Gori. Uspio sam uokviriti trilogiju knjigama "Tragovi mrgve braće" i "Kletva mrtve braće". Gospodine Krsmanoviću, niste zaboravili ni minuli rat na teritoriji bivše BiH? - U toku 1994. godine svjetlo dana ugledala je knjiga "I Bog je zaplakao nad Bosnom". U nju su stali dogadjaji od 1992. do 1994. godine. Snimio sam 120 audio kaseta potresnih kazivanja o dešavanjima na prostoru od Brčkog do Nevesinja. To je prvi dio romana. Zahvaljujući episkopu zvorničko-tuzlanskom Vasiliju, svjedočenja iz minulog otadžbinskog rata u knjigu sam pretočio u jednom manastiru na Ozrenu. Imam materijala da uknjižim i ostale dogadjaje koji su obilježili prvi dio posljednje decenije prošlog vijeka. Zanimljivo je reći da ste dio vaših djela pretočili u epsku poeziju, što se, moramo priznati, rijetko dešava? - Uz pomoć poznatog narodnog guslara Рordjija Koprivice, po mojim romanima "Teče krvava Drina", "Tragovi mrtve braće" i "Bog je zaplakao nad Bosnom", snimljene su audio kasete. Romani su, na poseban način, zaječali uz strune drevnog instrumenta. Nastavlja Momir Krsmanović, traganje za istinom, iako starost pritišće. Priprema novi roman, ali neće da otkrije tajnu ko su glavni likovi i koji su u pitanju dogadjaji. Novu knjigu će pisati u miru svojih Borika i Sjemeć planine, na prostoru gdje se i danas čuju jauci junaka iz njegovih knjiga. 

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________